The European Short Story Network

Michelle Green

Čekaonica

Click here to read this story in English


OVOGA SE SJECAM: ljeta su bila toliko kratka i vruća da trava gotovo da i nije imala šanse. Ležanje ispod prskalice, bez majice i ikoga tko bi nas gnjavio. Zimska sol još je kaljala glavne ceste i bojila ih u blijedo svijetlosivo, a od sjaja su mi se oči gotovo sklapale dok smo trčale prema rijeci i novim cestama iza nje.

Sjećam se drvenih kostura novih kuća, cijelih hrpa postavljenih u polumjesece na brdima na rubu grada, izrade razglednica zalazećeg sunca koje je sjalo kroz domove tako nove da još ni oplate nije bilo. Sjećam se kako smo gradile vlastite gradove u tim kućama, jurcale stepenicama gore-dolje, vriskale kad bi se šišmiši pojavili u smiraj dana, sjedile satima s narančastom mačkom dok je lizala svoje novo leglo mačića.

Jedna od kosturastih kuća imala je straga bazen, betonsku rupu bez pločica, čistu i glatku. Unutra smo ubacile stari naslonjač iz šume, zalile ga benzinom za upaljače i vrištale od sreće dok je gorio. Vrtjelo nam se u glavi. Obje smo poslije povraćale, a iz nosa nam je još danima izlazilo nešto crno, ali nikome nismo rekli. Tajna. Predivna crna sluzava tajna.

Sad u Darfuru boca puna plamtećeg benzina prelijeće preko zida u noći, eksplodira na tlu i uništi dvije plastične vrtne stolice i kržljavo stablo banane. Isti miris, isti osjećaj kao one večeri s naslonjačem. Ovaj put sve je pogrešno, pogrešna reakcija na pogrešnom mjestu, ali osjećam to i držim to za sebe. Ostali teško dišu, ili plaču, ili trče na ulicu da vide tko ju je mogao baciti. Ja samo stojim u mraku i promatram sve, gledam kako dim gasi zvijezde.

Počinjemo s trijažom svakog jutra u 8:30, petkom u 9:30, a svakog dana ljudi stoje u redu. Na ulazu kažem svima dobro jutro, pozdravim redovite, naše stalne posjetitelje, i zahvalim svima na strpljenju. Otvorim ordinacije za pregled, čekaonicu, zatim otključam glavni ulaz. Sad imamo četiri sestre, tako da one vode trijažu. Čini se da se sve više bavim papirologijom, a sve manje ljudima, ali petkom radim u ordinaciji s Joan, sestrom iz Južnog Sudana.

Joan skuha lonac vraški jake kave pa otvorimo. Danas nema gužve, petak je prije Eida, ali evo opet Samije sa sinčićem, sjedi u hladu čekaonice, migolji nožnim prstima u narančastim japankama. Posljednji tjedan, otprilike, dolazi svakih nekoliko dana, najprije zato što je dječak dehidrirao i ima parazite u crijevima, zatim radi nadohrane. Time se bavimo: osnovnim medicinskim intervencijama, jednostavnim postupcima. Poanta je u tome da ljudi ne moraju iz kampa samo radi soli za rehidraciju, steriliziranja i previjanja manjih ozljeda. Mi dajemo injekcije, pratimo tjelesnu težinu, gledamo u oči i uši i usta. Iskrsne li nešto složenije, šaljemo ih u ambulantu Liječnika bez granica u gradu, gdje imaju kirurške instrumente i skupe lijekove i mnogo manje pijeska u čekaonici.

Samia sve to zna. Sjedi pored još jedne stalne pacijentice, Mahe, starice koja mi je rekla da su joj nadjenuli to ime zato što su joj oči velike poput kravljih. Maha škilji kroz kratke guste trepavice, te velike kravlje oči sada su skrivene iza teških i obješenih vjeđa. Sigurno je bila ljepotica. Visoke jagodice i široko čelo. Djeluje kraljevski.

Kad je prvi put došla, njezina je snaha držala odsječeni kraj Mahina malog prsta u krpi. Maha se reže. Kad god u sukobima izgubi člana obitelji, odreže vrh jednog prsta mesarskom sjekirom. To smo uspjele izvući iz snahe kad se smirila. Maha sad ima dva netaknuta palca i jedan kažiprst. Prvi put je uistinu gadno krvarila, vrtjelo joj se u glavi, jedva je hodala. Uspjele smo zaustaviti krvarenje i zatvoriti ranu s nekoliko šavova. Batrljak prsta nije imao sreće.

Vratila se na vađenje šavova sljedeći tjedan i otad nas je redovito posjećivala, navraćala je popričati, uglavnom s Joan. Pričeka kad nema toliko gužve, u petak, i onda obasipa Joan pitanjima. Rasprava traje tjednima, Maha ispituje Joan o svim aspektima sukoba u Južnom Sudanu. Traži pojedinosti. Želi znati kako se stvari razvijaju, kako bi moglo završiti.

“Joan će uskoro biti slobodna”, kažem joj u prolazu, a ona mi zahvali ozbiljno kimajući glavom.

Samijini nožni prsti prestali su se migoljiti u japankama. Dozovem je rukom, ona polako ustane sa svog mjesta i slijedi me u ordinaciju. Ponovno važem bebu, pregledam mu uši. Abdul Waheed. Sićušan je. Zapravo više nije beba, ima već više od dvije godine, ali većinu vremena provodi na Samijinim leđima, preslab je da dugo hoda.

Prošli put kad je došla, rekla mi je da mu je otac Janjaweed. Ratno dijete, začeto u nasilju.

“A ti?” upitam je preko prevoditelja. “Mogu li i tebe pregledati?” Blago se nasmiješi i raširi ruke. Pregledam joj oči, uši, usta. Bilo, disanje. Previše je smršavjela. Možda zbog neishranjenosti ili kronične nesanice od koje svi pate. Bijele točkice u ustima, natečene žlijezde. Svašta može biti uzrok.

“Htjela bih uzeti malo krvi za pretrage”, kažem, a ona slegne ramenima, ponovno se nasmiješi i pristane. Izvadim iglu promjera 0,8 milimetara i punu šaku bočica, dok se čuje dječje hrkanje Abdula Waheeda, usnulog na stolu pored majke.
Zimu nakon što smo zapalile naslonjač upoznala si Wyatta. Smijala sam se njegovu imenu i frizuri, nije mogao biti veći seljak, čak i gori od nas. Pile smo rum s njim i stezali smo jedno drugo za vrat dok se ne bismo onesvijestili i kliznuli niz zid, pa se pridigli uz vrtoglavicu. Živjeli smo na rubu ničega i nigdje sa sitnišem za bus u džepovima, ne mnogo više od toga.

Wyatt je bio kralj zabave, neiscrpan izvor smijeha tako da te trbuh zaboli, dok je njemu bilo dovoljno zavaliti se i promatrati nas kako umiremo od smijeha. I jesmo. Ti si prednjačila; jedne si večeri skočila s gume za ljuljanje u gomilu snijega tako veliku da od smijeha nisi mogla ustati. Odustala si nakon nekog vremena i ostala si ležati. Na kraju sam te ja iskopala, poklopcem s kante za smeće, a ruke su mi bile toliko ledene da sam mislila da će mi prsti otpasti.
Otprilike je u to vrijeme Wyatt počeo ostavljati šprice u tvojoj ruci. Utihnula si, baš kao i ja.

Godinama se nije vidjelo. Tek nakon mnogo godina, kad si već gotovo zaboravila klizanje niz podrumske zidove i paljenje starog namještaja u bazenima bogataša. Sve to kao da se dogodilo u nekom drugom životu.
Liječnici su to zvali inkubacijom. Podsjećalo me na hibernaciju, na špilju u snijegu, čiste bijele zidove i prigušen zvuk, i tebe kojoj ne treba ništa osim dugog, dugog sna da se probudiš u proljeće, osvježena.

Kad je krenulo, bilo je strašno. Bilo je to davno prije koktela lijekova i mjerenja razine virusa i dugog životnog vijeka, bila su to vremena brojenja T-limfocita i posljednjih pozdrava dok još ni izbliza nisi bio spreman za njih. Tvoji su roditelji bili izbezumljeni, a od Wyatta ni traga ni glasa. Možda je već bio mrtav.
Vidjele smo se nekoliko puta nakon što sam dobila rezultate pretrage i nastojale smo izbjeći sitničarenje, nastojale smo ne tražiti taj trenutak kad je zaražena krv došla po tebe, a ne mene.

Tri sam riječi držala za zubima cijelu tu godinu. Sprečavala sam ih da izađu, da te pogode kao beskorisna vreća sućuti, i to prekasno. Žao mi je, što ne znači ama baš ništa.

Rekla sam Samiji da uzorke šaljem Liječnicima bez granica i da provjeravamo ima li hepatitis ili upalu žlijezda. Nisam joj rekla da provjeravamo također je li pozitivna na HIV.

Za to nema lijeka, službeno. Službeno, ne postoji. Ne u Sudanu. Ne u Darfuru.
Ali Samijina krv bit će četvrta koju ovaj mjesec šaljem na testiranje. Slučajeva je sve više i više, sve više i više ljudi koji su službeno zdravi, čija je smrt pripisana nepoznatu uzroku. To nije predviđeno nijednom proračunskom stavkom, ali vidim to ovdje u ordinacijama, kao i djecu rođenu iz silovanja i djevojčice sa stravičnim ožiljcima među bedrima. Kod nas je ono što ne ulazi u službenu statistiku, sjedi na našim plastičnim stolicama i čeka sredstva za dezinfekciju i tablete protiv bolova.
Samia podigne Abdula Waheeda u rubac i sveže ga uz sebe, prekrije mu glavu slobodnim krajem tkanine pa se vrati na kasno jutarnje sunce.
U čekaonici, Maha i Joan piju kavu.

“A ovaj, taj me nije ni bolio”, Maha govori Joan. Podiže ruke iz svoga krila, raširi batrljke prstiju. Kratko govori na arapskom i potom dovrši na engleskom. “Prestara sam za strah”, kaže i skupi usne, bezuba i prkosna.

S engleskoga preveo Marko Balen

Story © Copyright Michelle Green, 2012.
Translation © Copyright Marko Balen, 2012.

European Cultural Foundation Chapter ∓ Verse Kikinda Short Nederlands Letterenfonds Manchester Literature Festival NORLA Goethe Institut Creative Scotland